Osvrt na projekciju filma Zašto skačem, po bestselleru Naokija Higashide

Osvrt na projekciju filma Zašto skačem, po bestselleru Naokija Higashide

Jučer smo mama Nataša, Anita i ja bile na projekciji filma Zašto skačem, koji govori o autizmu iz perspektive osobe s autizmom i njihovog doživljaja svijeta ; ljudi i prirode. Iako skoro svaka od nas živi s autizmom već 30 godina bilo nam je inspirativno iskustvo.

Film bi trebali pogledati svi roditelji i svi učitelji i terapeuti koji rade s djecom i osobama s autizmom, da bi bolje shvatili njihov način doživljaja svijeta i da bi nadasve shvatili koliko je važno naći primjeren način komunikacije za izražavanje njihovih želja i potreba. Nadasve shvatiti da su oni osobe kao i svi mi koje u nemogućnosti da se izraze imaju ispade, agresije, frustracije.

U filmu se kroz priču Naokija koja se provlači kroz cijeli film prikazuju primjeri roditelja i djece iz Indije, Siera Leone, USA, UK…. više ili manje funkcionalnih. Ono što je svima isto je važnost naći načina kako bi se oni izrazili budući su neverbalni i ne komuniciraju govorom, ali koriste drvenu ploču sa slovima i speluju ono što žele reći, a naizgled imaju tikove, mahanje rukama, slušanje muzike, zvukova i slično /ono što ih smiruje/i čine se kao osobe koje ne razumiju i ne mogu ništa…. dok je u njima zarobljen cijeli svemir i želja da se izraze i kažu što žele, kako osjećaju svoju okolinu, što vole, što ne vole. Pomoću te ploče oni /Ben i Jessica/ sve mogu izraziti i učiti i komunicirati. Mislim da su iz UK, njihovi roditelji se druže jer su Ben i Jessica od malena skupa u školi i dobri su prijatelji, Ben je strpljiv i voli društvo Jessice koja je bučna jer uvijek sluša muziku i misli da je Benu naporna, no Benu je ona baš takva super frend.

Djevojka iz Indije svoje osjećaje, svakodnevnicu i želje izražava kroz crtanje slika koje nalikuju na Picassove crteže, napravljena je izložba njenih slika, ona također nije verbalna.

Mladić iz USA ima česta agresivna ponašanja i roditelji ulažu velike napore da ta ponašanja kanaliziraju, iako je verbalan, govor nije uvijek u funkciji komunikacije, njegove tenzije su velike i teško se nosi sa podražajima koji ga muče.

Djevojčica iz Sierra Leone mi najviše sliči po ponašanjima na moju Ninu, vesela je i razigrana, ima dosta tikova, voli predmete koje drži kao i Nina svoje plastike, neverbalna je i njeni roditelji ulažu velike napore da se prevlada stigma u toj zemlji koja smatra da su autistična djeca vražja djeca i da bi najbolje bilo baciti ih u rijeku ili ostaviti u šumi. Zahvaljujući naporu majke da okupi roditelje takve djece uspjeli su organizirati i školicu za njih, te je i država shvatila da treba podržati ih.

Kroz cijeli film ima dosta zvučnih i vizualnih efekata kako bi se publici pokazalo koliko su osobama s autizmom zvukovi i svjetlosni efekti opterećenje i smetaju ih, te kako oni uočavaju najprije sitne detalje a tek onda cijeli predmet, pokušalo se vizualno i zvučno dočarati kako osobe s autizmom doživljavaju svijet.

Naoki u svojoj priči govori kako je ovo i njihov svijet, ali u tom svijetu njih prihvaća i razumije najviše priroda, biljke, životinje… tu se osjećaju dobro, dok ljudi imaju pravila i predrasude i ne prihvaćaju ono što nije neurotipično kao što je autizam i njegove manifestacije.

Zahvaljujemo Art kinu na projekciji filma i pohvale na interijeru kina, kino je vrlo lijepo i ugodno, podsjetilo me na davne dane kada smo redovito dolazili gledati filmove i kada su postojala samo ovakva kina.

Toplo preporučujemo pogledati ovaj film za one koji ga nisu još pogledali.

 

Lidija Penko

Udruga za skrb autističnih osoba Rijeka

 

UDRUGA ZA SKRB AUTISTIČNIH OSOBA RIJEKA | Sva prava pridržana.

Proudly powered by ClueGo