Osvrt na projekciju filma Zašto skačem, po bestselleru Naokija Higashide

Osvrt na projekciju filma Zašto skačem, po bestselleru Naokija Higashide

Jučer smo mama Nataša, Anita i ja bile na projekciji filma Zašto skačem, koji govori o autizmu iz perspektive osobe s autizmom i njihovog doživljaja svijeta ; ljudi i prirode. Iako skoro svaka od nas živi s autizmom već 30 godina bilo nam je inspirativno iskustvo.

Film bi trebali pogledati svi roditelji i svi učitelji i terapeuti koji rade s djecom i osobama s autizmom, da bi bolje shvatili njihov način doživljaja svijeta i da bi nadasve shvatili koliko je važno naći primjeren način komunikacije za izražavanje njihovih želja i potreba. Nadasve shvatiti da su oni osobe kao i svi mi koje u nemogućnosti da se izraze imaju ispade, agresije, frustracije.

U filmu se kroz priču Naokija koja se provlači kroz cijeli film prikazuju primjeri roditelja i djece iz Indije, Siera Leone, USA, UK…. više ili manje funkcionalnih. Ono što je svima isto je važnost naći načina kako bi se oni izrazili budući su neverbalni i ne komuniciraju govorom, ali koriste drvenu ploču sa slovima i speluju ono što žele reći, a naizgled imaju tikove, mahanje rukama, slušanje muzike, zvukova i slično /ono što ih smiruje/i čine se kao osobe koje ne razumiju i ne mogu ništa…. dok je u njima zarobljen cijeli svemir i želja da se izraze i kažu što žele, kako osjećaju svoju okolinu, što vole, što ne vole. Pomoću te ploče oni /Ben i Jessica/ sve mogu izraziti i učiti i komunicirati. Mislim da su iz UK, njihovi roditelji se druže jer su Ben i Jessica od malena skupa u školi i dobri su prijatelji, Ben je strpljiv i voli društvo Jessice koja je bučna jer uvijek sluša muziku i misli da je Benu naporna, no Benu je ona baš takva super frend.

Djevojka iz Indije svoje osjećaje, svakodnevnicu i želje izražava kroz crtanje slika koje nalikuju na Picassove crteže, napravljena je izložba njenih slika, ona također nije verbalna.

Mladić iz USA ima česta agresivna ponašanja i roditelji ulažu velike napore da ta ponašanja kanaliziraju, iako je verbalan, govor nije uvijek u funkciji komunikacije, njegove tenzije su velike i teško se nosi sa podražajima koji ga muče.

Djevojčica iz Sierra Leone mi najviše sliči po ponašanjima na moju Ninu, vesela je i razigrana, ima dosta tikova, voli predmete koje drži kao i Nina svoje plastike, neverbalna je i njeni roditelji ulažu velike napore da se prevlada stigma u toj zemlji koja smatra da su autistična djeca vražja djeca i da bi najbolje bilo baciti ih u rijeku ili ostaviti u šumi. Zahvaljujući naporu majke da okupi roditelje takve djece uspjeli su organizirati i školicu za njih, te je i država shvatila da treba podržati ih.

Kroz cijeli film ima dosta zvučnih i vizualnih efekata kako bi se publici pokazalo koliko su osobama s autizmom zvukovi i svjetlosni efekti opterećenje i smetaju ih, te kako oni uočavaju najprije sitne detalje a tek onda cijeli predmet, pokušalo se vizualno i zvučno dočarati kako osobe s autizmom doživljavaju svijet.

Naoki u svojoj priči govori kako je ovo i njihov svijet, ali u tom svijetu njih prihvaća i razumije najviše priroda, biljke, životinje… tu se osjećaju dobro, dok ljudi imaju pravila i predrasude i ne prihvaćaju ono što nije neurotipično kao što je autizam i njegove manifestacije.

Zahvaljujemo Art kinu na projekciji filma i pohvale na interijeru kina, kino je vrlo lijepo i ugodno, podsjetilo me na davne dane kada smo redovito dolazili gledati filmove i kada su postojala samo ovakva kina.

Toplo preporučujemo pogledati ovaj film za one koji ga nisu još pogledali.

 

Lidija Penko

Udruga za skrb autističnih osoba Rijeka

 

Share:
UDRUGA ZA SKRB AUTISTIČNIH OSOBA RIJEKA | Sva prava pridržana.

Proudly powered by ClueGo