Pozivamo vijećnike Grada Rijeke da podrže prijedlog iz točke 21. dnevnog reda sjednice Gradskog vijeća Grada Rijeke! To je preokret i ispravljanje dugogodišnjeg nepravednog odnosa prema pružeteljima socijalnih usluga, a time i osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju i svim drugim građanima, korisnicima socijalne skrbi!

Prostor u kojem se pruža socijalna usluga nije samo poslovni prostor – on je mjesto podrške, sigurnosti, razvoja i uključivanja u zajednicu.

Udruga za skrb autističnih osoba i DIP, Društvo za istraživanje i potporu pokrenuli su zajedničku inicijativu kojom od Grada Rijeke tražimo pravedniji i odgovorniji odnos prema udrugama i drugim licenciranim pružateljima socijalnih usluga.

Apel smo uputili svim vijećnicama i vijećnicima Gradskog vijeća Grada Rijeke te Pravobranitelju za osobe s invaliditetom. Sada ga objavljujemo i javno jer ovo nije problem samo dviju udruga. To je pitanje dostupnosti i kvalitete socijalnih usluga te odnosa našega grada prema osobama s invaliditetom, djeci, obiteljima i drugim građanima kojima je podrška potrebna. Ovo nije pitanje stranačke borbe za vlast, ovo je pitanje dostojanstva, integriteta – zanemarivanje prava osoba s invaliditetom.

točka dnevnog reda sjednice GV 24. rujna. http://Dnevni red sjednicei tekst prijedloga.

Ne tražimo povlašteni položaj. Tražimo da se prepozna razlika između komercijalne djelatnosti i pružanja socijalne usluge od javnog interesa. Tražimo da se odgovarajući, pristupačni i sigurni gradski prostori najprije osiguraju za usluge o kojima ovise kvaliteta života, dostojanstvo i mogućnost života u zajednici.

Pozivamo sve pružatelje socijalnih usluga, udruge i druge organizacije koje se susreću s istim problemima da nam se pridruže i svojim potpisom podrže ovaj apel. Što nas je više, snažnije možemo zastupati promjene koje su potrebne korisnicima, obiteljima, stručnim radnicima i cijeloj zajednici.

Pozivamo i građane, korisnike socijalnih usluga, članove njihovih obitelji i stručnu javnost da pročitaju apel, podrže inicijativu i pomognu da se o ovom problemu javno govori.

Primjeren prostor za pružanje socijalnih usluga nije privilegija. To je osnovni preduvjet sigurne, dostupne i kvalitetne podrške.

Za pridruživanje inicijativi i potpisivanje apela javite nam se na dip@dip.hr.

Pokretači inicijative:

• DIP – Društvo za istraživanje i potporu
• Udruga za skrb autističnih osoba

PROČITAJTE CIJELI APEL.   APEL za podršku točki 21. oslobađanje od zakupnine-2

PRIDRUŽITE SE I POTPIŠITE APEL

21. točka dnevnog reda sjednice GV 24. rujna. Dnevni red sjednicei tekst prijedloga.

GRADSKIM VIJEĆNICAMA I VIJEĆNICIMA GRADA RIJEKE
GRADONAČELNICI GRADA RIJEKE
NADLEŽNIM UPRAVNIM ODJELIMA GRADA RIJEKE
UREDU PRAVOBRANITELJA ZA OSOBE S INVALIDITETOM

PREDMET: Apel za podršku prijedloga o korištenju gradskih prostora bez plaćanja zakupnine za neprofitne licencirane pružatelje socijalnih usluga, 21. točka dnevnog reda GV Grada Rijeke

Poštovane gradske vijećnice i vijećnici,
poštovana gradonačelnice, poštovane pročelnice i pročelnici,
poštovani predstavnici Ureda pravobranitelja za osobe s invaliditetom,

obraćamo vam se uoči 12. sjednice Gradskog vijeća Grada Rijeke, zakazane za 24. rujna 2026. godine, na čijem se dnevnom redu kao 21. točka nalazi Prijedlog zaključka o uspostavi modela korištenja poslovnih prostora Grada Rijeke bez plaćanja zakupnine za licencirane pružatelje socijalnih usluga odnosno one koje imaju „izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga“.

Uvrštavanje ovog prijedloga na dnevni red primili smo s velikim entuzijazmom i nadom da Rijeka konačno želi napraviti važan korak prema odgovornijoj, pravednijoj i održivijoj lokalnoj socijalnoj politici.

Naš apel!

Pozivamo sve gradske vijećnice i vijećnike, bez obzira na političku pripadnost, da podrže prijedlog iz 21. točke dnevnog reda i usvoje predloženi zaključak.

Oko ovoga pitanja ne bi smjelo biti političkih ni drugih podjela jer ono zadire u samu srž humanosti, solidarnosti i javno iskazanog opredjeljenja Grada Rijeke za uključivu zajednicu.

To je osobito važno jer većina ovih pružatelja osigurava socijalne usluge osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju, čija prava i potrebe moraju biti iznad političkih razlika.

Pozivamo gradonačelnicu i nadležne upravne odjele da ovaj prijedlog ne promatraju kao gubitak prihoda od zakupnine, nego kao ulaganje u dostupnost, kvalitetu i održivost socijalnih usluga za građane Rijeke.

Pozivamo Ured pravobranitelja za osobe s invaliditetom da, u okviru svojih ovlasti, podrži uklanjanje prepreka koje ugrožavaju dostupnost i kontinuitet socijalnih usluga u zajednici.

Ne tražimo privilegiju za jednu organizaciju. Tražimo jednak, transparentan i provjerljiv model za neprofitne pružatelje koji su prošli zahtjevan postupak licenciranja, zapošljavaju stručne radnike i svakodnevno pružaju socijalne usluge građanima.

Molimo vas da podržite prijedlog i omogućite da se u sljedećih 90 dana, uz sudjelovanje licenciranih pružatelja, osoba s invaliditetom, članova obitelji i drugih relevantnih dionika, pripremi kvalitetan i pravno održiv model!

Obrazloženje:

DIP i Udruga za skrb autističnih osoba u više su se navrata obraćali prethodnom gradonačelniku Marku Filipoviću i sadašnjoj gradonačelnici Ivi Rinčić, tražeći da se konačno riješi nepravedan položaj neprofitnih pružatelja socijalnih usluga koji djeluju u gradskim prostorima i imaju izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga. Ne možemo tvrditi da druge organizacije nisu upućivale slične zahtjeve, ali možemo potvrditi da smo mi ovo pitanje godinama ustrajno i argumentirano otvarali pred nadležnim tijelima Grada Rijeke.

Stoga smo s velikim olakšanjem dočekali činjenicu da je ovo pitanje konačno došlo pred Gradsko vijeće.

Želimo biti ponosni na svoj Grad jer je prepoznao potrebu da ispravi dugogodišnji izostanak odgovarajuće podrške te uspostavi jasan, pravedan i transparentan model korištenja gradskih prostora za neprofitne pružatelje socijalnih usluga.

Važeći gradski akti omogućuju da se neprofitnim pravnim osobama od posebnog javnog interesa za Grad prostor dodijeli bez zakupnine, o čemu se odlučuje pojedinačnom odlukom gradonačelnika. Na taj su način pojedine organizacije već oslobođene plaćanja zakupnine. Međutim, nisu javno objavljeni jedinstveni i unaprijed određeni kriteriji prema kojima se procjenjuje koja je organizacija od posebnog javnog interesa za Grad, zbog čega takav model ostavlja prostor za neujednačeno i nedovoljno transparentno postupanje.

Prema Izvješću Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, sa stanjem na dan 15. rujna 2025., u Gradu Rijeci živi 15.317 osoba s invaliditetom. Među njima je 1.624 djece i mladih s teškoćama u razvoju u dobi od 0 do 19 godina, 5.670 osoba u dobi od 20 do 64 godine te 8.023 osobe starije od 65 godina.

Moramo stoga jasno postaviti pitanje: ako djeca s teškoćama u razvoju i odrasle osobe s invaliditetom – osobito velik broj onih kojima potrebne socijalne usluge još uvijek nisu dostupne  te organizacije koje im te usluge svakodnevno pružaju nisu od posebnog javnog interesa za Grad, tko onda jest? Socijalne usluge nisu povlastica ni dobročinstvo, nego pravo i temelj dostojanstvenog života u zajednici.

Predložene izmjene mogu predstavljati istinsku prekretnicu u socijalnoj politici Grada Rijeke, zbog čega očekujemo solidarnost, odgovornost i suglasnost svih političkih opcija oko njihova usvajanja.

Ne dovodimo u pitanje opravdanost ranije donesenih odluka, nego pitamo prema kojim kriterijima isti javni interes nije prepoznat u radu neprofitnih organizacija koje imaju izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga i svakodnevno pružaju stručnu podršku osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i drugim osobama u riziku. Njihov neprofitni status jednostavno je provjerljiv uvidom u Registar neprofitnih organizacija, a pravo na pružanje socijalnih usluga potvrđeno je izvršnim rješenjem nadležnog tijela.

Predloženi zaključak i izmjene gradskih akata zato predstavljaju važan iskorak: umjesto pojedinačnih procjena uvode jasne, objektivne i provjerljive kriterije koji se jednako primjenjuju na sve neprofitne pružatelje socijalnih usluga. Time se ne traži povlastica za pojedinu organizaciju, nego pravedan i transparentan model potpore socijalnim uslugama od nedvojbenog javnog interesa.

Očekujemo da će se pritom uvažiti posebnosti sustava socijalne skrbi, odgovornost koju pružatelji preuzimaju te praksa drugih gradova i općina, u kojima se rad organizacija od javnog interesa ne izjednačava s obavljanjem komercijalne djelatnosti.

Smatramo neprihvatljivim da se prostor u kojem se svakodnevno pružaju socijalne usluge osobama s invaliditetom, djeci s teškoćama u razvoju i drugim osobama u riziku tretira kao običan poslovni prostor namijenjen tržišnoj djelatnosti, bez obzira na “sniženu cijenu”.

U tim se prostorima ne ostvaruje privatna dobit.

U njima stručni radnici omogućuju ostvarivanje zakonom priznatih prava. Do njih je iznimno teško doći i zadržati ih jer su deficitarni na tržištu rada i imaju plaće manje od prosjeka u sektoru. Oni pružaju podršku korisnicima i njihovim obiteljima te obavljaju dio posla bez kojeg lokalni sustav socijalne skrbi ne može odgovoriti na potrebe svojih građana.

Ne tražimo privilegiju za pojedinu udrugu. Tražimo jednak, transparentan i provjerljiv model za sve neprofitne pružatelje socijalnih usluga koji imaju izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga, i koji stvarno i kontinuirano pružaju te usluge te djeluju u prostorima u vlasništvu Grada Rijeke.

Oslobađanje od zakupnine nije dar udruzi, nego izravno ulaganje Grada u dostupnost socijalnih usluga i ostvarivanje prava njegovih građana. Upravo ove mjere doprinose Nacionalnom planu razvoja socijalnih usluga, Socijalnom planu Primorsko-goranske županije, a time itekako i “socijalnom  planu Grada Rijeke” (kojeg nema na žalost), a koji bi trebao biti usklađen s ovim dokumentima jer su izrađeni prema Pravilniku o jedinstvenoj metodologiji za procjenu potreba.

Praksa drugih gradova pokazuje da je moguće uspostaviti posebne, nekomercijalne i znatno povoljnije modele korištenja gradskih prostora za organizacije koje djeluju u javnom interesu. Takvi modeli moraju biti u skladu sa zakonom, a kad je riječ o javnim interesima, kao što su prava skupina koje su u najvećem riziku, koja su itekeko narušena, onda prednost imaju osobe s invaliditeom i djeca s teškoćama u razvoju, a posebno za prostore u prizemlju.

Povjerovali smo da je došlo vrijeme da se počne ispravljati dugogodišnje nedovoljno ulaganje u razvoj socijalnih usluga u zajednici, nedovoljna suradnja s njihovim pružateljima i nedovoljno razumijevanje uvjeta u kojima se te usluge svakodnevno pružaju.

Posebno zabrinjava ako se “licencirani” pružatelji socijalnih usluga, odnosno oni koji imaju izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga, i dalje promatraju kao redovna djelatnost udruge ili kao komercijalno korištenje gradskog prostora.

Socijalna usluga nije obična aktivnost udruge.

Licencirani pružatelj socijalnih usluga nije bilo koja organizacija koja povremeno provodi društveno koristan projekt. Pružatelj socijalnih usluga može biti ustanova kojoj je osnivač država, udruga, tvrtka ili obrt ili fizička osoba. Nisu svi neprofitni, pa se u materijalu izrijekom traži da to bude za neprofitne organizacije. To znači da sav višak / razliku između prihoda i rashoda ne dijele među osnivačima nego usmjeravaju u razvoj djelatnosti. Međutim, malo je takvih koje ostvare višak.

Samo rješenje ne znači da su ispunjeni uvjeti za financiranje, pa se dio usluga pruža ugovaranjem s nadležnim Ministarstvom, ali u daleko manjem broju nego li ima korisnika socijalne skrbi (prema Zakonu o socijalnoj skrbi), manje nego što su stvarne potrebe. Dio usluga financira se “projektno” što pružateljima iznimno otežava stručni rad. Za socijalne usluge najveći je izazov osiguravanje kontuiteta pružanja socijalnih usluga jer se prekidom pružanja usluge, ili prekidom financiranja ili nedostatnim sredstvima, iznimno narušava dobrobit korisnika. Stoga oni itekako dobro gospodare svim doniranim sredstvima.

Kad je riječ o pružateljima socijalnih usluga, ali o udrugama čije je djelovanje usmjereno na izjednačavanje mogućnosti djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, treba naglasiti da u većini gradova i općina postoji koncenzus oko toga da je oslobađanje od zakupnine najmanje što se može učiniti, ne za udruge, nego za njihove članove i korisnike.

Kako bi pružatelj dobio izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila za pružanje socijalnih usluga, mora zadovoljiti propisane prostorne, kadrovske, stručne, sigurnosne, organizacijske i druge uvjete. Mora zapošljavati odgovarajuće stručne radnike, voditi propisanu dokumentaciju, individualno planirati podršku, štititi prava korisnika, upravljati rizicima i osiguravati kvalitetu usluge.

Zato prijedlog izmjene odluke smatramo pravednim i racionalnim, jer pokazuje da Grad i gradski odjeli jasno poznaju zakon i mogu razlikovati pružatelja socijalnih usluga, od udruga koje povremeno provode neke aktivnosti koje same po sebi nisu socijalna ulsuga.

Socijalne usluge su pravo osoba s invaliditetom i drugih skupina ili korisnika socijalne skrbi, a odgovornost za osiguravanje tog prava, preuzima jednako i država i gradovi / općine.

Rješenje se ne odnosi samo na organizaciju nego i na konkretan prostor u kojem se usluga pruža. Promjena prostora zato nije obična selidba. Ona može zahtijevati nova ulaganja, prilagodbu prostora, ponovnu provjeru mjerila i donošenje novog rješenja, a može ugroziti i kontinuitet pružanja usluge.

Primjeri koji ukazuju na prepreke s kojima se suočavaju udruge, iz kojih je vidljiv odnos grada prema osobama s invaliditetom  i pružateljima socijalnih usluga, zanemarivanje i zapostavljanje osnovnih prava osoba s invaliditetom  –  prava na uključivanje, izjednačavanje mogućnosti i pravo na socijalne usluge:

1. DIP je godinama obilazio prostore ne bi li pronašao onaj koji odgovara uvjetima iz Pravilnika o mjerilima za pružanje usluga[1]za dobivanje “licence.” U isto vrijeme smo se obraćali gradu, kao i većina udruga u Hrvatskoj, čiji gradovi su tu prepreku uklanjali odavno. Gotovo da nema udruge kojoj grad u trenutku kada treba postati pružatelj usluga nije osigurao prostor. DIP je prikupljao sredstva 3 godine za uređenje sanitarnog čvora i kuhinje, uglavnom iz donacija građana. Ulaganja u prostor su velika, od grijanja koje nije bilo u prostoru, do sanitarnih čvorova, propuštanja vode kroz prozore i slično. Sve to koči razvoj i dostupnost socijalnih usluga te primanje novih korisnika, što znači da je grad izravno na taj način sprječavao dostupnost socijalnih usluga.
2. Udruga za skrb autističnih osoba već godinama pruža usluge rane intervencije u suterenskom prostoru s ograničenom dnevnom svjetlošću gdje se godinama bori s vlagom koja dolazi od fasade, kao i stolarijom koja nema mogućnost djelomičnog otvaranja prozora za ventilaciju.

3. Udruge koje pružaju socijalne usluge stavljene su u izrazito nepovoljan položaj pri dodjeli gradskih prostora – gradskim prostorima upravlja se kao da su socijalne usluge obična tržišna djelatnost!

Grad Rijeka ne izdvaja odgovarajuće poslovne prostore za udruge, a još manje za licencirane pružatelje socijalnih usluga. Umjesto toga objavljuje se jedinstveni natječaj s licitacijom na kojem se za isti prostor, pod gotovo jednakim tržišnim uvjetima, natječu trgovačke i ugostiteljske djelatnosti, obrtnici, drugi poslovni subjekti i neprofitne organizacije koje pružaju usluge od javnog interesa. Cijena je niža za udruge ali ako se pojavi tvrtka ili obrt koja ima komercijalnu djelatnost, onda udruga nema šanse nuditi toliko višu cijenu. Već je samo ta činjenica dovoljna da se iz nje prepozna odnos prema osobama s invaliditetom.

Takvo postupanje već je samo po sebi neprihvatljivo. Licencirani pružatelj socijalnih usluga ne može se izjednačiti s komercijalnim zakupnikom čija je osnovna svrha ostvarivanje prihoda. Udruge u tim prostorima pružaju nužne usluge djeci i odraslim osobama s invaliditetom, sprječavaju njihovu institucionalizaciju, pružaju podršku obiteljima i preuzimaju dio odgovornosti javnog sustava. Unatoč tome, Grad njihove potrebe ne prepoznaje kao javni interes, nego ih prepušta tržišnom nadmetanju za prostore.

Neovisno o tome postoji li namjera diskriminiranja, takav sustav ima diskriminirajući učinak prema osobama s invaliditetom. Pokazuje da se njihova prava na dostupne, sigurne i kvalitetne socijalne usluge ne smatraju prioritetom gradske politike. Osobe s invaliditetom tako posredno postaju građani drugog reda: prostor primjeren njihovim potrebama prvo se nudi komercijalnim djelatnostima, dok se pružateljima njihovih usluga ostavlja ono što drugi nisu htjeli ili nisu mogli koristiti.

Posebno je apsurdno što udruga mogućnost traženja prenamjene prostora dobiva tek kada neki prostor, najčešće zbog svoje dotrajalosti, nepristupačnosti ili druge neprimjerenosti, dugo ostane neiznajmljen. Dakle, tek kada se utvrdi da prostor nije zanimljiv komercijalnim zakupnicima, razmatra se mogućnost da ga koristi udruga. Redoslijed bi morao biti upravo obrnut: Grad bi najprije trebao utvrditi koji su prostori prikladni za pružanje socijalnih usluga i izdvojiti ih za tu namjenu, a tek ostale prostore ponuditi na općoj tržišnoj licitaciji.

Dodatno zabrinjava činjenica da su se na gradskim natječajima pojavljivali prostori za koje je već u dokumentaciji bilo navedeno da se u njima ne mogu ishoditi ni minimalni tehnički uvjeti. Postavlja se pitanje zašto Grad uopće nudi prostore koji se ne mogu zakonito i sigurno koristiti za predviđene djelatnosti, a osobito zašto očekuje da upravo takvi prostori budu prihvatljivi udrugama koje rade s djecom, osobama s invaliditetom i drugim osjetljivim skupinama.

Od licenciranih pružatelja socijalnih usluga traži se ispunjavanje strogih uvjeta pristupačnosti, sigurnosti, funkcionalnosti i kvalitete prostora. Istodobno im Grad ne osigurava stvarnu mogućnost dolaska do prostora u kojima se ti uvjeti mogu ispuniti. To nije samo problem udruga – to je izravno pitanje dostupnosti i kvalitete socijalnih usluga za građane Rijeke.

Stoga tražimo da Grad Rijeka:

• unaprijed utvrdi potrebe licenciranih pružatelja socijalnih usluga za odgovarajućim prostorima;
• izdvoji poseban fond gradskih prostora namijenjenih pružanju socijalnih usluga i drugim djelatnostima od javnog interesa;
• osigura prvenstveno prizemne ili na drugi način potpuno pristupačne prostore za usluge namijenjene osobama s invaliditetom;
• prije objave natječaja provjeri mogu li se za ponuđeni prostor ishoditi potrebni tehnički i drugi uvjeti;
• propiše posebne kriterije dodjele prostora pružateljima socijalnih usluga, izvan tržišnog natjecanja s komercijalnim djelatnostima;
• omogući dugoročan zakup i razumno ulaganje Grada u uređenje prostora potrebnog za licenciranje i sigurno pružanje usluga.

Nedopustivo je da pružatelji socijalnih usluga čekaju da tržištu preostane prostor koji nitko drugi ne želi. Grad treba najprije osigurati primjerene prostore za usluge o kojima ovise prava, sigurnost i život u zajednici osoba s invaliditetom, a tek zatim ostalim prostorima upravljati prema tržišnoj logici.

Poseban problem predstavlja način na koji se raspoloživi poslovni prostori Grada Rijeke stavljaju na licitaciju. Čak i kada se na natječaju pojave prostori koje bi udruge, nakon potrebnog uređenja, mogle uskladiti s propisanim prostornim i tehničkim uvjetima te licencirati za pružanje socijalnih usluga, oni najčešće nisu u znatno boljem stanju od dotrajalih i neadekvatnih prostora u kojima već djeluju.

Istodobno se kvalitetniji, pristupačniji i funkcionalniji gradski prostori redovito nude za zakup trgovačkim djelatnostima, obrtnicima i drugim poslovnim subjektima. Tek ako se takav prostor ne izlicitira odnosno ne dodijeli komercijalnom zakupniku, udrugama se eventualno omogućuje da se za njega natječu. Međutim, ni tada nemaju sigurnost da će prostor doista dobiti.

Takav model, udruge pružatelje socijalnih usluga dovodi u strukturno neravnopravan i izrazito nepovoljan položaj. Od nas se, s jedne strane, opravdano zahtijeva ispunjavanje strogih uvjeta za licenciranje, sigurnost korisnika, pristupačnost i kvalitetu pružanja usluga, dok nam se, s druge strane, u pravilu nude dotrajali, zabačeni, nepristupačni ili funkcionalno neodgovarajući prostori u kojima te uvjete nije moguće zadovoljiti bez velikih ulaganja.

Posljedice takvog postupanja izravno osjećaju djeca i odrasle osobe s invaliditetom te drugi korisnici socijalnih usluga. Oni socijalne usluge često primaju u prostorima koji nisu dovoljno pristupačni, primjereni ni dostojni njihovih potreba – ne zato što pružatelji ne žele osigurati kvalitetnije uvjete, nego zato što im sustav raspolaganja gradskim prostorima ne daje stvarnu mogućnost da do takvih prostora dođu.

Socijalne usluge za djecu i osobe s invaliditetom ne mogu se kvalitetno i sigurno pružati u prostorima koji su ostali nezakupljeni zato što nisu bili dovoljno dobri za druge djelatnosti. Prostor u kojem se pruža socijalna usluga sastavni je dio njezine kvalitete, sigurnosti i dostupnosti te ga Grad mora promatrati kao pitanje javnog interesa, a ne samo tržišnog upravljanja nekretninama.

U tim prostorima osobe s invaliditetom i drugi građani ne dolaze samo na pojedine aktivnosti. Ondje ostvaruju stručnu podršku potrebnu za svakodnevno funkcioniranje, razvoj samostalnosti, očuvanje sposobnosti, zaštitu mentalnog zdravlja, sudjelovanje u zajednici i kvalitetniji život.

To nije samo rad za opće dobro. To je reguliran, kontinuiran i odgovoran stručni rad kojim se omogućuje ostvarivanje prava na socijalne usluge i život u zajednici.

Socijalne usluge su za korisnike besplatne. To je jedan od standarda socijalnih usluga Europske unije i Hrvatske: dostupnost i priuštivost socijalnih usluga za korisnike socijalne skrbi (definirani Zakonom o socijalnoj skrbi) je temljeni standard jer proizlazi iz prava osoba s invaliditetom na socijalne usluge i uključivanje u zajednicu.

Grad ne financira udruge da bi mu sredstva bila vraćena kroz zakupninu!

Paradoks financiranja iz javnih sredstava i vraćanje tih sredstava u proračun je više nego očit, pa jedan dio udruga ili prima jednako koliko duguje Gradu ili prima manje pa uplaćuje Gradu više nego osigrava za program. To nije finanacairnje progrma socijalnih usluga.

Grad Rijeka prepoznaje i financijski podupire dio programa i socijalnih usluga većine tih udruga. Ali… gotovo onoliko sredstava koliko Grad dodijeli za provedbu programa, vraćamo Gradu kroz zakupninu gradskog prostora i komunalnu naknandu, odvoz otpda bez obzira što ga ima malo jer odvajaju…

Takav model nije racionalan. Grad s jedne strane izdvaja sredstva kako bi građanima bile dostupne socijalne usluge, a s druge strane značajan dio tih sredstava vraća u vlastiti proračun naplatom zakupnine za prostor bez kojega se usluga ne može pružati.

Ta se sredstva uglavnom ne mogu usmjeriti na:

• zapošljavanje i zadržavanje stručnih radnika
• povećanje dostupnosti socijalnih usluga
• uključivanje novih korisnika
• prilagodbu prostora osobama s invaliditetom
• nabavu potrebne opreme i materijala
• razvoj novih usluga u zajednici
• osiguravanje kontinuiteta podrške zbog čega su dodjeljena.

Npr. DIP je u prostor u vlasništvu Grada uložio više od 25.000 eura kako bi ga prilagodio korisnicima i ispunio propisana mjerila. Od toga su grad i Županija osigurali oko 1200 eura. Plaća zakupninu, komunalnu naknadu. Trinaest godina pruža svakodnevnu podršku osobama s invaliditetom, često u nesigurnim uvjetima projektnog financiranja i u razdobljima u kojima nisu bile potpuno osigurane ni plaće i druga prava ljudi koji taj posao obavljaju. A uvjet za “licencu” jesu naravno osigurani ljudski resursi prema Pravilniku, jer socijalne usluge su stručne usluge.

Unatoč tome, u vlastitom gradu moramo plaćati zakup prostora u kojem građanima Rijeke pružamo socijalne usluge.

To među korisnicima, roditeljima i stručnim radnicima stvara osjećaj duboke nepravde i poniženja. Takva politika i dalje stigmatizira i stavlja u još lošiji te pokazuje javnosti da su skupine u riziku u najmanju ruku prezrene, jer ovdje se radi o temljeim ljudskim pravima I pravima osoba s invalidetetom na dostojanstven žvot u zajednici.

Naši partneri i suradnici iz drugih sredina teško mogu razumjeti da je to politika grada koji se predstavlja kao otvoren, uključiv i socijalno osjetljiv.

Prijedlog ne traži povlasticu bez kriterija

Prema službenim podacima Grada, u gradskim prostorima djeluje 18 licenciranih pružatelja socijalnih usluga. Oni godišnje plaćaju ukupno 61.923,72 eura zakupnine i dodatnih 10.986,67 eura komunalne naknade. Prijedlog koji je pred Gradskim vijećem ne traži nekontrolirano oslobađanje svih udruga od plaćanja zakupnine. Ne traži ni donošenje pojedinačne odluke samo za DIP ili Udrugu za skrb autističnih osoba.

Njime se od gradonačelnice traži da u roku od 90 dana pripremi zakonit, jednak i transparentan model za ograničen krug neprofitnih licenciranih pružatelja koji:

• imaju izvršno rješenje o ispunjavanju mjerila
• upisani su u odgovarajući registar
• stvarno i kontinuirano pružaju socijalne usluge
• prostor koriste za usluge za koje imaju rješenje i povezanu podršku korisnicima
• nemaju dospjelih nepodmirenih obveza prema Gradu
• redovito izvještavaju o pruženim uslugama
• podliježu periodičnoj provjeri ispunjavanja uvjeta.
• Traži se i da se sustavno izmjeni način izdvajanja prostora za pružatelje socijalnih usluga, posebno onih koji socijalne usluge pružaju osobama s invaliditetom i djeci s teškoćama u razvoju.
• Predlaže se i procjena financijskih učinaka modela te zaštita kontinuiteta usluga postojećih pružatelja. Za buduće dodjele traži se da Grad vodi računa o pristupačnosti prostora i mogućnosti ispunjavanja uvjeta za licenciranje.

Takav je prijedlog razuman, provediv i odgovoran. On ne prejudicira konačno pravno rješenje, nego obvezuje gradsku upravu da ga stručno pripremi.

Ovo je pitanje vrijednosti i opredjeljenja Grada

Grad Rijeka nije jedini nositelj odgovornosti za sustav socijalne skrbi, ali ima jasnu i važnu ulogu u razvoju lokalne socijalne politike, prepoznavanju potreba svojih građana i stvaranju uvjeta za dostupnost socijalnih usluga u zajednici.

Oslobađanje neprofitnih licenciranih pružatelja od plaćanja zakupnine neće samo po sebi riješiti sve probleme sustava, ali će ukloniti jednu nelogičnu i nepotrebnu prepreku. Pokazat će da Grad razlikuje komercijalno korištenje prostora od prostora u kojem se građanima pružaju regulirane socijalne usluge.

To je praksa koja postoji u drugim gradovima i lokalnim zajednicama u Hrvatskoj i drugim državama Europske unije. To je ujedno konkretan doprinos provedbi deinstitucionalizacije, prevenciji institucionalizacije i razvoju podrške u zajednici.

Ovo pitanje nema i ne bi smjelo imati političku boju. Ono se tiče osoba s invaliditetom, djece s teškoćama u razvoju, njihovih obitelji, stručnih radnika i svih građana kojima je potrebna podrška.

Vaša odluka pokazat će smatra li Grad Rijeka socijalne usluge troškom ili temeljnim dijelom odgovorne zajednice.

Vjerujemo da Rijeka može i mora izabrati zajednicu u kojoj se sredstva namijenjena podršci građanima ulažu u ljude, stručni rad i dostupne usluge, a ne vraćaju u gradski proračun kroz zakupninu prostora u kojem se te usluge pružaju.

S poštovanjem,

Marta Berčić
predsjednica DIP-a Društvo za istraživanje i potporu
Wenzelova 2, Rijeka

Lidija Penko
predsjednica Udruge za skrb autističnih osoba
Mire Ban Radune 14, Rijeka

[1] Važeći propis koji uređuje ovo područje jest Pravilnik o mjerilima za pružanje socijalnih usluga  (Narodne novie br. 110/2022, uz kasnije izmjene i dopune poput NN 58/2024), koji je zamijenio raniji naziv Pravilnik o minimalnim uvjetima.